top of page

Venecija

„Tko sretniji od mene što ću živjeti u gradu svojih snova i što ću moći crpiti sve ljepote akademije na glasu“ (E. Vidović). Grad njegovih snova pretvoriti će se ubrzo u njegovu najgoru noćnu moru …

1

​

U jesen 1887. godine odlazi iz Splita u Veneciju, potporom svog „strica“ Grge Vidovića, i pristupa prijemnom ispitu na Accademia delle Belle Arti. Uz njegovo je ime, u matičnoj knjizi studenata toga zavoda, zapisano: „Anni 17. Ammissione 3.XI.1887.“ Zapravo, nije još ni navršio 17 godina kada je postao student kiparstva na prestižnoj akademiji. „Tko sretniji od mene što ću živjeti u gradu svojih snova i što ću moći crpiti sve ljepote akademije na glasu“ (E. Vidović). Venecija je iskrsla pred njegovim začuđenim očima, na lagunama, u maglici svojih voda, onakva kakvu ju je kasnije često slikao na slikama i studijama. Prve slike koje su ga se dojmile, međutim, nisu bile bogate crkve ili kićene gotičke palače, pa ni šarene gondole po kanalima, nego baš male, skromne uličice, sa zanimljivim životom u sebi, tipičnim za mediteranske gradove.

2

​

Na akademiji se najviše družio sa svojim splitskim kolegom Josipom Lalićem, studentom slikarstva, smjer na koji se i Vidović uskoro prebacio kada je shvatio da kiparstvo nije njegov poziv. Unatoč tome, hladan i konzervativan akademski pristup i način rada kočili su njegovu energiju, volju za rad i njegove ambicije. 1890. napušta Akademiju i odluči se sam školovati i slikati. Gubi općinsku stipendiju i potporu imućnog „strica“ te dobiva poziv na novačenje od austrijskih vlasti. Ustrajan u svom naumu, odbija povratak u domovinu na službu Austriji i kao vojni dezerter traži zaštitu kod talijanskih vlasti, što mu i biva odobreno po međunarodnim zakonima. Prepušten samom sebi, bez krova nad glavom i bez hrane ostaje u Veneciji. Emanuel Vidović je čvrsto odlučio da želi biti SLIKAR.

3

 

„Riješio sam se akademije i počeo raditi u prirodi, a Venecija je bila bogata motivima i koloritom“. Njegov pravi atelijer bila je široka i slobodna Venecija: venecijanske uličice, lagune, crkve i galerije … Jedan od Vidovićevih kolega Talijana, koji je učio slikarstvo i već završio akademiju, naučio ga je kako se rukuje bojama. Taj je slikar svako poslijepodne slikao interijere crkve sv. Marka. Vidović ga je marljivo pratio i učio se na njegovu radu slikarskoj tehnici. Na ulicama i u galerijama sretao je i poznatije venecijanske slikare i mogao je uspoređivati njihov rad i njihova djela. To je bila njegova prava škola. Živio je potpuno bohemski, gotovo bez jela, spavao gdje je stigao a atelijer mu je uglavnom bio u atriju bazilike sv. Marka.

Duško Kečkemet, citati iz "Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000."

bottom of page