Emanuel Vidović 1870 - 1953
1
Emanuel Božidar Vidović rodio se u Splitu, u srcu Velog Varoša na Šperunu, 24.12.1870 godine, od oca Ivana Splićanina i majke Paškve Grubić Škombro iz Solina. Rodna kuća Emanuela Vidovića, u kojoj je proveo i svoje djetinjstvo, nalazi se i danas na Šperunu, iza crkve Sv. Frane (Senjska ulica). Kršten je u crkvi sv. Križa u Velom Varošu a budući se rodio na Badnjak dobio je ime Emanuel (ime hebrejskog porijekla, u značenju „Bog je s nama“). Emanuel je prvo dijete u obitelji, a za njim su se rodili još i sestra Tonka (Antonietta) i brat Petar.
2
Djetinjstvo provodi u slikovitom varoškom okruženju, nadomak splitskoj luci, starom škveru i ribarskoj Matejuški. 1877. godine, kada je Emanuelu samo 6 godina, umire mu otac Ivan. Iste godine započinje pohađati pučku školu koju je i završio 1881. godine, nakon čega se upisuje u Cesarsko-kraljevsku Veliku realku. Uz velike muke završava prva 4 razreda škole a 1886. je napušta i okreće se svom pozivu. Privatno uči crtanje kod arhitekta dr. Emila Vecchiettija, nastavnika crtanja na Velikoj realci u Splitu, koji ga priprema za prijemni ispit na mletačkoj Akademiji.
3
1887. godine s uspjehom polaže prijemni ispit i upisuje se na kiparski odjel Accademie delle Belle Arti u Veneciji, ali ubrzo shvaća da nije kipar i prebacuje se na slikarstvo. Nezadovoljan konzervativnim pristupom, 1890. godine definitivno se udaljava od školovanja i napušta Akademiju. Odluči sam učiti i slikati privučen motivima Venecijanske lagune, uskim i skromnim uličicama, kanalima, trgovima, mostovima, crkvama i galerijama. 1891. slika interijere katedrale Sv. Marka ali nažalost nijedno djelo iz tog najranijeg razdoblja još i danas nije otkriveno.
4
Trbuhom za kruhom, napušta Veneciju i odlazi u Milano gdje od 1892. do 1894. redovito pohađa društvo „Famiglia Artistica“ koje mu nudi mogućnost besplatnog rada i usavršavanja u slikanju. 1894. po prvi put izlaže svoje radove na Esposizioni riunite, uz bok najvećim slikarima tog razdoblja, Giovannija Segantinija i Ettorea Tita. Te iste godine (paradoksalno, iz Milana a ne iz Venecije!) otkriva Chioggiu; zajedno sa slikarima iz Milana odlazi „na pejzaž“ slikati motive slikovitog ribarskog mjesta na rubu Venecijanske lagune.
" ... i danas na Šperunu, iza crkve Sv. Frane, stoji malena kamena kuća Vidovićeva djetinjstva ... Tu, iza nekada raskošne Bajamontijeve palače, svršavao je grad, a počinjalo predgrađe Splita koje je, svojim skromnim, ali skladnim kamenim kućicama i zelenim dvorištima i odrinama, odudaralo od pompoznog rimskog baroka Dioklecijanove palače ili od kićenih gotičkih zgrada drugog dijela Splita. Potekao iz te sredine, od pučke obitelji, Vidović je uvijek ostao slikar malog čovjeka, ribara, tijesnih uličica, starih crkava i svog skromnog atelijera. "
Duško Kečkemet
5
1895. se vraća u Split gdje sljedeće godine po prvi put izlaže sliku, što izaziva veliki interes javnosti i tiska. U proljeće 1897. ponovo se vraća u Chioggiu a te godine izlaže i 9 slika na izložbi u Kopenhagenu gdje su Hrvati izlagali u paviljonu „Croatia“, zasebno od ostalih umjetnika iz Austro-ugarske monarhije, što predstavlja do tada neviđeni uspjeh. Do kraja 1897. intenzivno slika vedute Chioggie i Venecije da bi se početkom 1898. ponovo preselio u Split gdje se useljava u svoj prvi atelijer, na Lučcu. U tom razdoblju slika po splitskoj okolici, u Vranjicu i Solinu, gdje nastaje niz značajnih djela poput Kuće kod Tusculuma i 3 verzije Vranjica.
6
U veljači 1899. se u Chioggi oženio Amalijom Baffo (1874-1963) s kojom se odmah po vjenčanju vraća u Split, gdje im se u prosincu rodilo prvo dijete, sin Slavan. 1901. godine u foyeru splitskog „Općinskog kazališta“, zajedno sa slikarom Josipom Lalićem, postavlja svoju prvu veliku izložbu a pred kraj te iste godine rodilo se i drugo dijete u obitelji, sin Ivan (Ivica). 1903. godine izlaže na smotri u Pragu a potkraj godine i na samostalnoj izložbi u Splitu i, o svom trošku, samo mjesec dana potom, na samostalnoj izložbi u Zagrebu, hrvatskoj prijestolnici. 24. veljače 1904. g. rodilo se i treće dijete, kćerka Milena.
7
Krajem 1904. sudjeluje na prvoj jugoslavenskoj izložbi u Beogradu gdje ostvaruje neočekivani uspjeh. Iste godine, na smotri „Hagebunda“ u Beču izlaže veliko ulje pod nazivom L'ora che volge il desio (Dante), zahvaljujući čemu je registriran s pozornošću i od bečkog tiska. 1905. na „Jubilarnoj izložbi društva umjetnosti“ u Zagrebu, car i kralj Franjo Josip I otkupi mu sliku Grad se budi a još dvije slike prodaje banici Pejačević. Iz carskih knjiga blagajne može se ustanoviti da je Vidovic po isplatama na viskom drugom mjestu što donekle svjedoči o vrednovanju slikara i njegovom ugledu.
8
Unatoč prodaji nekoliko slika i interesu tiska, potisnut socijalnim neprilikama, odlučuje se na novi put u Chioggiu, gdje se s obitelji seli potkraj 1905., u stan obitelji Amalije Baffo. U prosincu se u Chioggi rodilo i četvrto dijete u obitelji, kćerka Zlata. Iz srednje Italije gdje je obišao naselje moliških Hrvata (provincije Abruzzo i Molise), donio je svoje posljednje veliko djelo u tragu talijanističke tradicije slikanja "sul aperto", sjajni Mundimitar. U Chioggi će s obitelji ostati do proljeća 1906. i dalje bez riješenog egzistencijalnog pitanja.
" Chioggia je potpuno oblikovala Vidovićev slikarski lik. Iz nje je on došao u domovinu kao gotov i zreo slikar. Njegov samostalni temperament, koji nije bio sklon nikakvom sustavnom školovanju, nikakvom akademizmu, više se izgradio na kanalima i uličicama malene Chioggie i u susretima s drugim slikarima, koji su dolazili u Chioggiu slikati, i u njihovim radovima nego u mletačkoj Akademiji. Slikovit i intiman život po uličicama, neprestani dolazak i odlazak marljivih ribara u malim brodicama, prodavanje ribe, kao i tipične njihove lađe, "bragozzi", na otvorenim lagunama, a sve uronjeno u maglicu vodenih para, koja stvara dubinu prostora i stapa susjedne boje u meke baršunaste obrise ... "
Duško Kečkemet
9
Potkraj svibnja 1906. ne nalazeći rješenja, odlazi s obitelji u Solin, rodbini svoje majke, k strinama Luci i Matiji. Bez službe, stana, atelijera i klijentele, nastanjuje se u staroj Škombrinoj kući koja je stajala na raskršću puta između Rupotina i stranputice za Klis. Pred kućom, ispod velike stare murve, upriličio je svoj improvizirani atelijer. Sa starog mosta nad Jadrom slikao je zapad sunca, a pod murvom se začeo i čudesni Angelus, monokromatsko remek djelo, začetak hrvatske moderne. Godine 1906. izlaže u Milanu, Londonu, Sofiji i Zagrebu.
10
U jesen 1907. s obitelji se vraća u Split i nastanjuje prvo u Varošu a potom u Matošićevoj ulici br. 9, nedaleko od rodne kuće, u četvrti svog djetinjstva. U starom kazalištu na Prokurativama iznajmio je jednu sobu i tamo uredio atelijer. Potkraj godine rodilo se peto dijete u obitelji, sin Fedor. 1908. godina je vrijeme procvata u gradu: otvara se „Hrvatski dom“, secesionističko zdanje arh. Kamila Tončića, otkriven je nakon dva desetljeća provedenih u oklopu od skela, obnovljeni zvonik Sv. Duje, u prostorijama doma svečano se otvara „Prva dalmatinska umjetnička izložba“ a pokrenut je i humoristički časopis Duje Balavac ...
11
Duju Balavca uređuju i pune karikaturama Emanuel Vidović (pseudonim Rode), Ante Katunarić (Piperle) i Virgil Menghello-Dinčić (Baf-Baf). U prosincu 1908. godine osniva se Hrvatsko umjetničko društvo „Medulić“. Počasnim predsjednikom društva imenovan je u odsutnosti Vlaho Bukovac a zamjenikom (odnosno stvarnim predsjednikom) Emanuel Vidović. Prva dalmatinska umjetnička izložba propagandno je i financijski odlično uspjela: veliki odjek u domaćem i stranom tisku, 7000 posjetitelja (u gradu od 18.000 žitelja) i lijep broj prodanih slika.
12
1909. imenovan je profesorom crtanja na Obrtnoj školi i tako se riješio osnovnih egzistencijalnih briga. Krajem godine "Medulić" priređuje veliku izložbu u Ljubljani a u obitelji se rodilo šesto dijete, sin Veljko. 1910. ponovo je u Italiji a krajem godine Medulić izlaže u Zagrebu. 1911. rodilo se sedmo dijete i treća kći, Tatjana. 1912. ugasio se Duje Balavac a ljeti je zadnji put u Chioggi i Veneciji. Za tog boravka naslikao je više slika, osobito manjeg formata, izvan Chioggie, u močvari i kraj napuštenih seljačkih kuća. 1913. rodilo se osmo dijete, sin Jugoslav.
" ... Uza sve to se Vidović nakon boravka u Italiji ipak ponovo vratio u Split i gotovo jedini ostao u njemu, kroz sve tegobe života umjetnika u osiromašenoj provinciji, ... jedini uzrok ... ljubav prema zavičaju i prema njegovim tradicijama i uspomenama. Vidović je ostao Dalmatinac u svemu: i u životu i u umjetnosti. Iako mu se često predbacivalo da nije slikao "onu pravu Dalmaciju", ipak se usuđujem reći da se baš on, možda jedini od svih naših umjetnika, svojim slikama najviše približio onoj pravoj, ne tipiziranoj i jednostavnoj turističkoj, nego duboko kompleksnoj, kulturnoj i nijansiranoj Dalmaciji, koja i nakon odlaska turista ostaje zanimljiva i lijepa. "
Duško Kečkemet
13
Za vrijeme I. svjetskog rata povlači se u atelijer koji mu je ustupljen u velikom prostoru kazališnog restauranta. 1915. rodilo se i deveto i posljednje dijete u obitelji, sin Igor, čija iznenadna smrt od španjole će slikara baciti u depresiju. U kazališnom atelijeru ostaje do 1919. kada je izložbom Medulića obnovljen umjetnički život Splita. Na bedemu kraj kazališta uređuje svoj novi splitski atelijer a iste godine Medulić priređuje u Splitu veliku izložbu Emanuela Vidovića. Redigirana, s pokojom manjom izmjenom, ona je u 3 godine obišla Zagreb, Beograd i Osijek.
14
1922. godine Srpska kraljevska akademija imenuje Vidovića svojim članom. 1923. putuje u Prag kao pratilac svoje samostalne izložbe. U to vrijeme se počeo zanimati i za tehniku akvarela i tek što se vratio iz Praga odaje se slikanju akvarela i tempera. Iste godine izbija veliki požar u skladištu Jadranske plovidbe gdje je izgorjelo i 16 Vidovićevih slika. 1924. godine otvoren je u Splitu, izložbom Emanuela Vidovića i Anđela Uvodića, Umjetnički salon Ivana Galića, neosporno središte svega likovnog života u međuratnome Splitu.
15
Između 1925. i 1929. godine otkriva u svojoj neposrednoj okolini motive koje donedavno nije osjećao ni zapažao, stari atelijer. Okružio se stvarima koje su ga oduvijek privlačile: baroknim crkvenim skulpturama, starim lutkama, svijećnjacima, relikvijama, papirnatim cvijećem, starim okvirima, maskama ... 1926. naslikati će svoju prvu mrtvu prirodu. Te slike, kao i ciklus pastela izlaže na izložbama u Splitu i Zagrebu 1929. i u Beogradu 1931. Desetak slika iz tog razdoblja ide u red remek djela: Iz atelijera, Stara lutka, Mrtva priroda sa starim satom, Hlap, …
16
1930. otiđe u Trogir koji mu je najdraži pod jesen. Opčinjen pejzažom, napravi niz crteža, zametak velikog trogirskog ciklusa. 1932. se seli iz Matošića ulice u veći i udobniji stan u Vatrogasnom domu, preko puta novo otvorene Galerije umjetnina. Izložba slika iz Trogira upriličena je u Splitu 1936. a potom i u Zagrebu 1937. Starije slike tog ciklusa sadrže tamnu intonaciju, plemenitu fakturu i do grubosti sumaran, muževan crtež. Kasnije se sve više razbuktava neki unutrašnji nemir i nastaju prizori s uskovitlanim, olujnim nebom: autentičan, ni u koga viđen i ni u koga pozajmljen slikarski rukopis.
" Emanuel Vidović je bio slikar i umjetnik Splita i Trogira, ali nikada nije bio njihov ilustrator. Mnogi kvadratni metri njegovih platna islikani su katkada i površnije, ali ni jedan nije bio puka ilustracija za patriotske građane ili turiste željne uspomene, nego je svaki bio prodahnut, više ili manje, jednom autorovom idejom i njegovim individualnim gledanjem. Svaki prizor iz Splita i Trogira bio je gledan njegovim očima, a ne očima kupca, kao kod mnogih lokalnih slikara, osobito u ovim južnim turističkim gradovima. "
Duško Kečkemet
17
Uspjehom trogirskih pejzaža Vidović nije zanemario mrtve prirode i zapustio interijere. Ponovo je otkrio tehniku pastela kojom se pozabavio i prije desetak godina. Sada se međutim primetnula u veliku strast. 1938. vraća se interijerima i otkriva samom sebi splitsku katedralu i svoj stan. Sobe pune starinskih predmeta, umjetničkih djela, pokućstva, utopljene sagovima i zasjenjene zastorima što se nadimlju od vjetra. Na izložbi „Pola vijeka hrvatske umjetnosti“ održanoj u Zagrebu 1938. i 1939. kritika je još jednom skrenula pozornost na splitskog majstora.
18
Sa školskom godinom 1939/40 oprostio se od profesorskog zvanja i otišao u mirovinu. 1940. posjetio ga je u Splitu Erih Šlomović, tajnik Amboisea Vollarda i veliki kolekcionar, s namjerom da mu upriliči izložbu u Parizu, naum koji se nažalost nije ostvario zbog nadolazećeg velikog rata. Vidovićeva izložba interijera splitske katedrale priređena u Galićevu salonu i otvorena 1941. godine bila je i veliki blagdan slikarstva i simboličan oproštaj s mirom. Tek što su iz izložbenih soba iznesene slike, na Split su pale prve bombe.
19
Za vrijeme rata kuća je postala njegov cijeli svijet. Od 1941. više nikako ne zalazi u svoj stari atelijer, pohodi još nekoliko puta praznu katedralu i poljudski samostan a potom se zatvori u sobu gdje slika ubrano voće i cvijeće, ulovljene ribe i rakove, ubijene ptice. 1942. odbija talijanske vlasti koje ga nastoje privoliti da izloži na „Mostra d'arte spalatina“ što se održava usred okupiranog Splita. Unatoč njegovu protivljenju slike mu izlože na venecijanskom bijenaleu. U 72. g. života iseljavaju ga i smjeste u manji stan (dan. Matoševa 9). Bila je to posljednja slikarova selidba.
20
U poratno doba, njegov način nije u skladu s novim potrebama. Lutke, drveni konjići, sveci i crkve nisu u skladu s novim potrebama poslijeratnog društva. Unatoč tome, u umjetnosti tih godina dalje od svih trkača dospjele su dvije uboge starice: Vidovićeve Stare lutke! 1949. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izabere ga za svog (dopisnog) člana. 1950. godine za jednog od uobičajenih izlazaka u šetnju (kojima je zadnje odredište uvijek bila kavana Bellevue na splitskoj rivi), posrnuo je, pao i slomio bedrenu kost. Sa šetnjama je zauvijek gotovo.
21
1952. Institut Akademije (JAZU), uz iskreni angažman nekolicine prijatelja i štovatelja (Marina Tartaglie, Jerolima Miše, Vjekoslava Paraća i Miroslava Montanija), priredi neveliku ali važnu retrospektivu u Modernoj galeriji u Zagrebu.
Kišnog jutra 01.06.1953. godine, nakon trogodišnjeg bolovanja, umro je, u svome splitskom domu, Emanuel Vidović: SLIKAR. Sahranjen je sutradan uz jednostavnu pogrebnu ceremoniju održanoj u splitskoj katedrali Svetog Duje. Iza vrata majstora Buvine, u prostoru koji je već otprije bio njegov dom.
Izvori:
Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Matica Hrvatska, Zagreb 1959.
Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000.
Igor Zidić, (predgovor), Umjetnički paviljon u Zagrebu, 1971., Zagreb, Retrospektivna izložba Emanuel VIDOVIĆ 1870 / 1953.
Igor Zidić, (umjesto predgovora) E. VIDOVIĆ, Galerija umjetnina Split, 1982., Split, Retrospektivna izložba 1870. – 1953.
Igor Zidić, (ljetopis) Emanuel Vidović 1870-1953., Retrospektivna izložba, Zagreb 1987.
web stranice obitelji Vidovic I web site of Vidovic family I sito web della famiglia Vidovic
© 2018 emanuelvidovic.org - e-mail: info@emanuelvidovic.org